Nakon što sam u prošlom članku govorio o iskustvima na fakultetu, ovaj bih članak posvetio poslu. Ne konkretno mom trenutnom poslu, već bih želio pričati o iskustvima mojih kolega i mene. Prijatelji su mi zaposleni od Sjeverne Amerike preko Afrike do bližih dijelova Azije. No, ovo neće biti još jedan članak o uvjetima rada u inozemstvu, jer mislim da imamo dovoljno članaka na tu temu koji su obično pristrani. Osobno se ne bih selio iz Hrvatske, osim možda kada bi mi se pružila prilika da nastavim formalno školovanje na respektabilnim sveučilištima za svoje područje ili ako bi se radilo o tvrtki koja je u svjetskom vrhu za područje koje me zanima. Da kojim slučajem odem, ne bih otišao na više od par godina, jer bih zapravo otišao radi iskustva te bih se vratio ponovno u Hrvatsku. Bitno je odvojiti se od negativnih medija i cjelokupne situacije te od ljudi koji te pokušavaju uvjeriti da izlaza nema ili da je izlaz samo u odlasku vani. Volim putovati,  ali iako su strane države izvrsne za upoznavanje novih kultura, drugačijih stavova i mišljenja, i dalje se nekako vidim u državi u kojoj sam se rodio i gdje mi je zapravo cijeli život izvrstan, iako me drugi pokušavaju uvjeriti da nije. No, vratimo se mi na posao. Iako imamo prelijepu državu koju možemo obilaziti godinama, a ona bi nas unatoč tome i dalje ostavljala bez daha sa svojom beskrajnom ponudom kulturnih, prirodnih i posebno kulinarskih znamenitosti. Ukratko, posla ima, ali ljudi se jednostavno još nisu prilagodili hrvatskoj inačici neokapitalizma, već nekako tuguju za prošlim vremenima ili čekaju bolju budućnost.

Odbijamo živjeti u sadašnjosti, a sadašnjost je zapravo jedino što imamo. Osnovne i srednje škole upisujemo bez razmišljanja i iz praktičnih razloga, jednako kao fakultete te kao što biramo poslove. Ne sviđa nam se mobilnost, ne sviđaju nam se uvjeti u privatnim tvrtkama, svi bi radili za državu i ispijali kave te mazali bureke. Nije ni čudo što nam se sve ovo događa. Glavni oblici poduzetništva su nam restorani, kafići i apartmani (iako ni to nije loše, ali je problem ako nam je to vrhunac) . No, pojavljuju se neki indikatori da se počinjemo privikavati na taj hrvatski način. Međutim i dalje izostaje kreativnosti, inovacije i poduzetništva koji mogu prije svega pomoći nama samima te našim zaposlenima, te potom državi. Istina da država nije blagonaklona prema poduzetništvu, istina da nam možda nedostaje inovacija i kreativnosti zbog velikog odlaska naših ljudi vani, no oni postoje, oni su tu negdje među nama, samo ih ne prepoznajemo jer nisu završili u Storyju ili Gloriji, već su u časopisima čudnih naziva, a u novinskim člancima o njima možete pročitati tek pokoju rečenicu. Imamo veoma zabavnih i pametnih tvrtki koji rade ozbiljne i svjetske stvari i ne zamaraju se svojom popularnošću u državi, jer oni svoje dužnosti prema državi i narodu uspješno izvršavaju. Ima li što ljepše nego li raditi za Amerikanca ili Skandinavca iz Splita ili Zagreba? Za svoj posao biti veoma dobro plaćen i uživati u blagodatima svoje države? Tržište ne završava na granici sa Slovenijom ili možda sa Srbijom – današnjem tržištu nema granica, a mi to ponekad zaboravimo.

Možemo počivati na malom  i srednjem poduzetništvu i na inicijativi i hrabrosti malog čovjeka da svoju viziju pretvori u stvarnost. Još se točno sjećam kad nam je profesorica u srednjoj školi rekla: „Ne držite sva jaja u jednoj košari. Diversifikacija rizika, diversifikacija, diversifikacija …“. Ta priča drži vodu. Kao što dioničari ne ulažu sve u jednu dionicu pa čekaju, tako i vi nemojte uložiti sve u svoj posao i čekati neko bolje sutra. Uvijek tražite i istražujete za još bolje prilike, poslove i mogućnosti. Možda Vam se sviđa gdje ste trenutno i to je super, ali većina ljudi je nezadovoljna. S toga Vas molim da stanete na loptu i prvo ispitate sebe. Što ja to imam za ponuditi svjetskom tržištu (naglasak na svjetskom) ? Kako mogu raditi ono što volim ? Smatram li sebe spremnim da se upustim možda u poduzetničke vode te budem sam svoj gazda ? Postavite si mnoga pitanja i pronaći ćete odgovore duboko u sebi, možda ne odmah, ali u konačnici da. Neke osobe uživaju radeći za drugoga, jer im se ne da baviti ekonomskim i administrativnim glupostima, već se žele posvetiti svom poslu. Drugi ne žele imati nadređene i žele apsolutnu slobodu. Ima nas svakakvih i sve je to uredu, samo se nemojte bojati ni države ni neuspjeha ni ničega. Neuspjeh ne postoji i radi se o običnom mitu. Ono što mi nazivamo neuspjehom tek je dio puta prema onome što mi nazivamo uspjehom, zapravo je sve to jedan put uspjeha. Uspješni poduzetnici nisu došli tamo gdje jesu tako što su uspjeli iz prve, naime, veoma veoma rijetki su takvi. Pri tome ne mislim na hrvatske inačice kvazipoduzetnika, koje se kriju iza te titule, a zapravo su obični lopovi. Mislim na one poduzetnike kakve Hrvatska zaslužuje i kakve će, nadam se, dobiti zahvaljujući Vama. Priča je veoma jednostavna, posla ima za sve i uvijek, sve drugo su iluzije. Ako želite raditi,  možete raditi. Normalno je za bolesno moderno društvo da se dogode trenutci kad se stvori privid nemogućnosti zaposlenja, ali prepoznajte ga, pripremite se za njega, razmislite koja je budućnost vašeg radnog mjesta, tvrtke. Nemojte samo stajati i čekati da Vam se budućnost dogodi već je natjerajte da radi u Vašu korist.

Znamo da dolazi do nestanka određenih poslova i pojave novih nevjerojatnom brzinom kakvu bliža povijest još ne pamti. Budi spreman i smiješi se. Ako ne možeš naći posao, stvori ga. Uvijek postoji potražnja za nečim, a ti se potrudi da budeš kvalitetna ponuda. Iako su me učili da je nemoguće stvoriti potražnju, moderni primjeri dokazuju suprotno, dakle moguće je i u tom smjeru krenuti. Uistinu se divim ljudima koji slijede svoj san izrade suvenira, kolača, brodova te uspijevaju živjeti od toga te još zapošljavaju ljude i pomažu državi. Divim se ljudima što programiraju, dizajniraju, analiziraju za strance iz udobnosti svog doma. Divim se ljudima koji iskorištavaju svoju imovinu i ne daju joj da zamre već je usmjeruju prema kreiranju dodane vrijednosti. Divim se svima njima što prodaju svoje proizvode, usluge, snove i sretni su. Zajedno sam sretan s njima, jer znam da je sve moguće koliko god ofucano ovo zvučalo. Svjestan sam da bi neka druga osoba čupala kosu da mora raditi moj posao jer ga smatraju dosadnim ili možda teškim. No, ja uživam iz dana u dan, u svakom podatku, megabajtu, serveru, modelu i algoritmu. Nadam se da ćete i vi pronaći sreću u svom radu i da ćete biti ona promjena koju želimo da se dogodi u našoj državi. Prema nekim teorijama dovoljan je korijen od 1% populacije da se promjene počnu odražavati i na druge ljude. Prema tom korijenu potrebno je cca 200 osoba da nas gurnu prema putu prosperiteta, uspjeha i sreće.

Jesi li i ti jedan od tih 200?  🙂

P.S. Kad govorimo o broju 200, nikako se ne radi o teoriji koja je svojedobno prezentirana od strane našeg bivšeg predsjednika Tuđmana.

 Izvor slike – mashable.com